SKUPINA A - Crna Gora, Italija, Gruzija, Slovačka
Malena država na jugu Jadrana, nezavisna od 2006. godine, ali s vrlo dugačkom i bogatom poviješću i tradicijom vaterpola koja seže stoljeće unazad. Najtrofejniji crnogorski klub, Jadran iz Herceg Novog, baš je u ljeto 2022. proslavio 100 godina od utemeljenja. U doba dok je postojala država koja se zvala Jugoslavija, crnogorski su vaterpolisti također doprinosili velikim međunarodnim uspjesima te države u vaterpolu.
Od stjecanja nezavisnosti, s pravom možemo vaterpolo nazvati crnogorskim nacionalnim sportom. Vaterpolska reprezentacija ove zemlje redovni je sudionik olimpijskih igara, te u biti najveći broj crnogorskih olimpijaca i daje baš vaterpolo. Crna Gora je na olimpijskim igrama zabilježila neslavan kuriozitet. U tri su navrata bili milimetrima blizu medalje, ali su sva tri puta osvajali četvrto mjesto – Peking 2008., London 2012. i Rio de Janeiro 2016. Ipak, najveći uspjeh Crna Gora je u vaterpolu, kada je reprezentacija u pitanju, postigla baš na Europskom prvenstvu. Bilo je to 2008. u Malagi, u Španjolskoj kada je Crna Gora kao debitant otišla do kraja, osvojila zlatnu medalju i naslov prvaka Europe. Bio je to povijesni prvi naslov prvaka Europe bilo koje sportske momčadi iz tek novostvorene crnogorske države.
Godinu dana kasnije, Vaterpolski klub Primorac iz Kotora je također osvojio naslov prvaka Europe, pobijedivši 1999. moćni Pro Recco u finalu tadašnjeg Final Foura Lige prvaka u Rijeci, Hrvatska.
Što se reprezentacije tiče i nastupa na europskim prvenstvima, nakon zlata na jugu Andaluzije, Crna Gora je osvojila još tri medalje. Dva srebra u Eindhovenu 2012. i Beogradu 2016. Oba puta je u finalu bolja bila Srbije. Na prošlom Europskom prvenstvu, u Budimpešti 2020. osvojili su broncu pobjedom nad Hrvatskom.
Crna Gora ima i jedan naslov svjetskog doprvaka. U ljeto 2013. na Svjetskom prvenstvu u Barceloni osvojili su srebro, nakon što je u finalu bolja bila Mađarska.
Najviše medalja Crna Gora je osvojila u Svjetskoj ligi. U ovom natjecanju imaju tri zlata (2009., 2018. i 2021.), jedno srebro (2010.) i dvije bronce (2013. i 2014.). Nadimak crnogorske reprezentacije je Ajkule.
Omjer na EP
52 utakmice
35 pobjede
5 izjednačene
12 izgubljene
448:316
528:367
Svjetska vaterpolska velesila. Država koja nema samo silnu tradiciju i povijest, jaku reprezentaciju, već i poznate, velike, moćne klubove koji su pak matica vrhunskih vaterpolista. Italija u vaterpolu znači ujedno i nekoliko desetaka olimpijskih pobjednika i svjetskih prvaka, članova Kuće slavnih vodenih sportova u Fort Lauderdaleu itd.
Aktualni svjetski doprvak (srebro na ovogodišnjem Svjetskom prvenstvu u Budimpešti), ujedno je i jedan od ‘veterana’ pojavljivanja ili nastupa a kontinentalnim smotrama.
Italija se prvi put pojavila na Europskom vaterpolskom prvenstvu 1938. u Londonu. Bilo je to tada 5. EP. Dakle, nastup u Splitu 2022. bit će jubilarni 30. turnir najboljih u Europi na kojima nastupa Settebello (Sedam lijepih), kako glasi nadimak kojim Talijani tepaju svojim vaterpolistima. Nadimak je inače nastao nakon osvajanja olimpijskog zlata u Rimu 1960.
Italija je bila prvak Europe triput – 1947. u Monte Carlu, 1993. u Sheffieldu i 1995. u Beču. Do posljednja dva europska zlata odveo ih je legendarni hrvatski trener Ratko Rudić.
Dvaput je Italija bila srebrna – 2001. u Budimpešti i 2010. u Zagrebu, a čak 6 puta brončana – 1954. u Torinu, 1977. u Jönköpingu, 1987. u Strasbourgu, 1989. u Bonnu, 1999. u Firenci, te 2014. u Budimpešti.
Na olimpijskim igrama, Settebello je dotakao olimp triput, a sva tri puta u Europi (1948. u Londonu, 1960. u Rimu i 1992. u Barceloni). S Igara Talijani imaju još 2 srebra i 3 bronce.
Na svjetskim prvenstvima su najdalje otišli, do zlata – 1978. u Zapadnom Berlinu, 1994. u Rimu, 2011. u Šangaju i 2019. u Gwangjuu. Sa svjetskih prvenstava imaju još tri srebra (1986., 2003. i 2022.) i jednu broncu (1975.).
Od kako je Alessandro Campagna preuzeo dužnost talijanskog izbornika po drugi put, prije 12 godina, Italija je vrlo često sudionik najmanje polufinala. Konkretnije, od EP u Zagrebu 2010. pa do Svjetskog prvenstva u Budimpešti 2022., u 23 natjecanja Italija je u čak 18 navrata došla najmanje do polufinala!
Omjer na EP
212 utakmice
120 pobjede
18 izjednačene
74 izgubljene
1.843:1.331
Samo na prvi pogled malena ili vaterpolski gledano ‘egzotična’ zemlja. Vaterpolo ima povijest i tradiciju u Gruziji. U doba dok je ta država bila dijelom Sovjetskog Saveza, koji je pak bila vaterpolski iznimno utjecajna, snažna reprezentacija, neki od najboljih igrača bili su Gruzijci. Od Mihaila Giorgadzea pa do osobito Georgija Mšvenieradze koji je u svoje doba bio jedan od najboljih igrača na svijetu. Oni su uostalom čak triput zaredom osvajali naslov prvaka Europe (1983., 1985. i 1987.). Jedan od najpoznatijih i najboljih gruzijskih vaterpolista svakako je i centar Revaz Čomakidze koji je dugo igrao u klubovima u Italiji i Hrvatskoj, a nakon igračke karijere počeo je trenersku u Dinamu iz Tbilisija, ali i vodeći gruzijsku nacionalnu momčad.
Dinamo iz Tbilisija je u biti u velikoj mjeri ujedno i gruzijska reprezentacija koja u svojim redovima ima i nekoliko naturaliziranih igrača iz Hrvatske, Crne Gore, Srbije, Italije… Momčad Dinama nastupa i u Ligi prvaka, te su prošle sezone zabilježili i prve dvije pobjede.
Nastup u splitskoj Spaladium Areni, bit će za Gruziju peto pojavljivanje na prvenstvima Europe. Debitirali su 2014. u Budimpešti (12. mjesto), a nakon čega su slijedili nastupi na prvenstvima u Beogradu 2016. (14. mjesto), pa potom u Barceloni 2018. (13. mjesto) i konačno u Budimpešti 2020. (14. mjesto).
Prvu pobjedu na EP Gruzija je ostvarila u svom drugom turniru, u Beogradu prije šest godina kada su svladali Tursku 12:11.
Omjer na EP
25 utakmice
5 pobjede
1 izjednačene
19 izgubljene
192:304
Slovački su se vaterpolisti prvi put pojavili na europskim prvenstvima puno prije nego mnoge kasnije velike nacije u ovom sportu. Prije 95 godina odnosno već na 2. Europskom prvenstvu, odigranom u Bologni 1927! Istina, pod imenom tadašnje države koja se zvala Čehoslovačka, ali ostaje činjenica da Slovake na određeni način možemo zvati čak i pionirima europskih prvenstava, što malo tko da danas uopće i zna.
Nakon razjedinjenja s Češkom odnosno proglašenja samostalne Slovačke, ova je reprezentacija nastavila biti sudionikom velikih vaterpolskih natjecanja, počev od 1993. i prvenstva u engleskom gradu Sheffieldu. Istina, nemaju niti jednu osvojenu medalju, ali neki njihovi rezultati jesu zapaženi i zapamćeni. Godine 2003. na EP u Kranju, Slovenija, zauzeli su 7. mjesto što im je do danas najbolji plasman. Dvije godine ranije, bili su na pragu senzacije. U četvrtfinalu EP u Budimpešti 2001. izgubili su vrlo tijesno od SR Jugoslavije (8:7). U posljednje vrijeme, bilježe slabije rezultate odnosno plasmane na europskim prvenstvima.
Jednom su nastupali i na olimpijskim igrama. Bilo je to u Sydneyu 2000. Triput su sudjelovali i na svjetskim prvenstvima – u Perthu 1998. (10. mjesto), u Fukuoki 2001. (11. mjesto), te u Barceloni 2003. s najboljim plasmanom (8. mjesto)
Omjer na EP
65 utakmice
13 pobjede
5 izjednačene
47 izgubljene
454:662
