Skupina C - Španjolska, Rumunjska, Nizozemska, Njemačka
Vaterpolska Furija u Split dolazi kao najbolja momčad na svijetu. To su službeno postali osvajanjem zlata na ovogodišnjem Svjetskom prvenstvu u Mađarskoj, točnije Budimpešti, nakon što su u finalu boljim izvođenjem peteraca pobijedili dotadašnjeg prvaka, Italiju. Ujedno, Španjolska je i aktualni europski doprvak jer su u Budimpešti 2020. osvojili srebro nakon što su ovog puta izgubili finale petercima, od Mađarske.
Jezgru kvalitete španjolskog vaterpola desetljećima čine Katalonija i njezini klubovi odnosno igrači, dok danas osnovu snage španjolske reprezentacije čini načelno jedan klub – Barceloneta. Najmanje dvije trećine momčadi dolazi iz tog kluba, što reprezentaciji daje dodatnu dimenziju u pogledu uigranosti.
Španjolski niz uspješnosti osobito je prepoznatljiv na olimpijskim igrama i svjetskim prvenstvima. Na olimpijskim igrama su osvojili zlatnu medalju u Atlanti 1996., a četiri godine ranije srebro, u svom bazenu u Barceloni. Na svjetskim prvenstvima su imali prevrtljive nastupe. Primjerice, 1998. u Perthu i 2001. u Fukuoki su dvaput uzastopno osvojili naslov svjetskog prvaka. U Melbourneu 2007. su osvojili brončanu medalju, a dvije godine kasnije u Rimu srebro. Slijedili su kasnije nešto niži plasmani, a onda i šok 2015. Te se godine, za SP u ruskom gradu Kazanju, Španjolska prvi put u povijesti nije niti plasirala na planetarnu smotru najboljih. Godine 2017. u Budimpešti su bili tek 9. (najniži plasman od 1978.), ali je potom uslijedio uzlet koji traje sve do danas. Na sljedeća su dva svjetska prvenstva igrali finale, s tim da su u Južnoj Koreji, u Gwangjuu 2019. osvojili srebro, a ove godine kao što smo naveli, zlato! Treći put u povijesti na krovu svijeta.
Zanimljivo, na europskim prvenstvima dosad nisu niti jednom bili najbolji. Triput su bili blizu, osvojili su srebro 1991. u Ateni, 2018. u Barceloni i 2020. u Budimpešti. Uz to imaju i tri bronce – Rim 1983., Sheffield 1993. i Beograd 2006. Imaju neslavan rekord od pet uzastopnih izgubljenih četvrtfinala na europskim prvenstvima – 2008., 2010., 2012., 2014. i 2016. Ono što je zamjetno međutim, da su u posljednjih 4-5 godina, od 2018. do danas konstantno u vrhu, u polufinalu, a najčešće i s medaljom oko vrata. Španjolska je jedan od najvećih favorita za vrlo visok plasman i jednu od medalja na Europskom prvenstvu u Splitu.
U trofejnu riznicu Španjolske svakako valja uvrstiti još i 5 brončanih medalja s FINA kupa i 3 srebrne medalje u Svjetskoj ligi (do 20. srpnja 2022.).
Omjer na EP
195 utakmice
93 pobjede
19 izjednačeno
83 izgubljeno
1.604:1.406
Ove se godine navršava točno 6 desetljeća od kako se Rumunjska prvi put pojavila na europskim prvenstvima (Leipzig, 1962.). Na tom su, za Rumunje debitantskom turniru otišli vrlo visoko, osvojivši 5. mjesto. To će ujedno biti i njihov najbolji rezultat, plasman na europskim prvenstvima do Sheffielda 1993. Tada su ostvarili sjajan rezultat, iznenadivši u četvrtfinalu Hrvatsku, te su se iz Engleske vratili s četvrtim mjestom. Isto će im uspjeti još jednom, u Beogradu 2006. kada su u četvrtfinalu svladali Italiju. Ostali plasmani na prvenstvima našeg kontinenta su im uglavnom bili od 9. do 11. mjesta.
Rumunjska zapravo još uvijek čeka svoju prvu medalju na velikim natjecanjima. Na olimpijskim igrama su jednom bili 4. (Montreal 1976.), te 5. (Tokio 1964.). Posljednji su put na Igrama nastupili prije točno 10 godina, kada su u Londonu 2012. zauzeli 10. mjesto.
Slično je stanje i sa svjetskim prvenstvima na kojima su se zadnji put pojavili 2013. u Barceloni (13. mjesto), a najbolji plasman na SP bio im je 5. mjesto godine 1975. u kolumbijskom gradu Caliju.
Rumunjska u Split dolazi s nekim novim, mlađim ljudima i u tamošnjem nacionalnom savezu, ali i s novim izbornikom. To je Bogdan Rath koji je tijekom igračke karijere nastupao kao naturalizirani igrač za momčad Italije, te bio jedan od prvih naturaliziranih vaterpolista uopće.
Omjer na EP
168 utakmice
54 pobjede
17 izjednačeno
97 izgubljeno
1.390:1.385
Zemlja sjajne, dugačke i uspješne vaterpolske tradicije, iako posljednjih desetljeća daleko od postolja. Za razliku od ženske reprezentacije koja je svjetski vrh. Međutim, vrlo dobro organizirana država s mnoštvo bazena, bogatom infrastrukturom, ali i velikim brojem klubova i registriranih igrača, nije momčad koju se može podcijeniti.
U počecima vaterpola, Nizozemska je bila vrlo česti sudionik velikih natjecanja, ali i iznimno uspješna reprezentacija. Bili su jednom prvaci Europe (Beć, 1950.), a u povijest europskih vaterpolskih prvenstava utkano je jedno ime. Ruddy van Fegellen, vaterpolski van Basten, baš je u Beču 1950. postavio rekord od 35 golova na turniru. Do danas je to ostao drugi najbolji učinak među strijelcima na jednom turniru, a nadmašio ga je samo legendarni Manuel Estiarte (Španjolska) koji je u Ateni 1991. postigao gol više, 36!
S europskih prvenstava, Nizozemci imaju i jednu broncu. Bilo je to davne 1938. u Londonu. Nizozemska je propustila nakon Drugog svjetskog rata samo tri EP – 2008. u Malagi, 2010. u Zagrebu i 2014. u Budimpešti. Nizozemska se može pohvaliti s rijetkim dosegom. To je jedna od samo četiri države koja je barem jednom osvojila zlato na EP u muškoj i u ženskoj konkurenciji. Ostale tri države su – Mađarska, Italija i SSSR/Rusija.
Na olimpijskim igrama su gotovo pa redovni sudionici od 1908. do 2000., a najveće su uspjehe postigli na Igrama 1948. u Londonu odnosno u Montrealu 1976. kada su s hrvatskim trenerom, pokojnim Ivom Trumbićem, članom Kuće slavnih, osvojili brončanu medalju. To su do danas najveća ostvarenja nizozemskog muškog vaterpola.
Na svjetskim prvenstvima ih ne viđamo od Rima 1994., a najbolji rezultat na SP bilo im je 4. mjesto 1982. u Guayaquilu, Ekvador.
Omjer na EP
169 utakmice
57 pobjede
21 izjednačeno
11 izgubljeno
1.165:1.292
Njemačka je doslovno pionir europskih prvenstava u vaterpolu. Naime, na 1. EP godine 1926. u Budimpešti, nastupale su samo 4 reprezentacije. Jedna od te četiri je bila i Njemačka, zajedno s Mađarskom, Belgijom i Švedskom. Vrlo je malo europskih prvenstava na kojima nije bilo Nijemaca, primjerice 1927., 1947., 1950. i 1962. godine.
S tako dugačkom povijesti nastupa, dosta je logično da imaju i medalje, posebno stoga što je ’80-tih godina prošlog stoljeća, tadašnja Zapadna Njemačka bila najjača europska sila. U tom su razdoblju bili dvaput prvaci Europe. Prvi put baš u Splitu, godine 1981., a drugi put 1989. u svom tada glavnom gradu, Bonnu. Ne zaboravimo ni broncu 1985. u Sofiji. Tada je jezgru njemačke reprezentacije predstavljao berlinski klub Spandau 04, koji je u tom desetljeću osvojio 4 naslova klupskog prvaka Europe.
No, nisu to sve medalje njemačkih vaterpolista na EP-ima. Imaju i 4 srebrne medalje (Pariz 1931., Magdeburg 1934., London 1938., ali i Utrecht 1966. i to momčad DDR), kao i još dvije brončane (Budimpešta 1926. i Beč 1995.). Njemački trofejni uspjesi u vaterpolu su podosta povezani s Hrvatskom. Naveli smo da su prvi naslov prvaka Europe osvojili 1981. u Splitu, a posljednja medalja na EP bila je bronca 1995. u glavnom gradu Austrije Beču, i to kada su pobijedili baš Hrvatsku!
Nijemci se mogu pohvaliti i olimpijskim medaljama. Zlato su osvojili 1928. u Amsterdamu, srebro u Los Angelesu 1932. i Berlinu 1936., ali i jednu broncu, u Los Angelesu 1984.
Na svjetskim prvenstvima imaju jednu medalju, naravno iz za njih “zlatnih ’80-tih” – bronca u Guayaquilu 1982. Godine 1985. osvojili su zlato na FINA kupu u Zapadnom Berlinu, a s ovih natjecanja imaju još i srebro (Malibu Beach 1983.), te broncu (Solun 1987.).
Posljednju je medalju Njemačka u vaterpolu osvojila prije 17 godina, broncu u Svjetskoj ligi 2005. u Beogradu.
Omjer na EP
213 utakmice
97 pobjede
21 izjednačeno
95 izgubljene
1.481:1.471
